Ah, znam da mi nema puno koristi od toga da se bunim. I ne trudim se išta buniti, jer znam da ovaj trenutni poslodavac nije sasvim pri pameti i pristojnosti. Da ima imalo pameti i pristojnosti, onda ne bi nas jadne radnike tako zlostavljao sa svojim ponašanjem. Toliko je bezobrazan da nam može u lice lagati i biti toliko bezobrazan. Drugačije ga pristojnije ne mogu opisati, osim samo bezobraznim riječima da bi se i sam vrag zgrozio tih psovki i ostalih podlih i prostih riječi. Toliko si je umislio da se nada i misli da će mu se vratiti bivši radnici, koje je svojim bezobrazlukom otjerao iz svoje firme. Svojim podlim i bezobraznim ponašanjem otjerao te bivše radnike. A i mi koji smo ostali smo na dobrom putu da odemo iz firme. Čak je jučer, u četvrtak, pronio se glas među nama radnicima da će sve nas najuriti, dati nam otkaz. I zatvoriti firmu. Ali to se još do danas nije dogodilo. A danas sam čuo glasinu da će i ovu firmu zatvoriti i otvoriti novu firmu i zaposliti nas u toj novoj firmi. Bez ikakvoga obrazloženja i bez ikakvoga novog ugovora. A nakon malo razmišljanja, zapravo se i pitam, da li još ima pravo na obavljanje ovog posla zbrinjavanja komunalnog otpada. Jer kad smo počeli raditi, dobio je dozvolu za rad pod prvim imenom firme, a nastavio raditi pod imenom druge firme, a sad navodno planira raditi pod trećom firmom. Pitam se ovom prilikom, da li ta dozvola za rad i dalje vrijedi i za ostale firme, jer je izdana na ime prve firme? Koja je navodno registrirana u sklopu jedne veće firme, kao neka grupacija. Stvarno se pitam ima li tu koje zakonitosti? Jer kako je moguće da se ta dozvola za gospodarenjem otpadom može prenositi sa jedne na druge firme, a da nije zatražena dozvola za prijenos te dozvole na drugu firmu? I ako je dozvola izdana samo na prvu firmu? Tako da mi se sve više čini da je tu u pitanju velika nezakonitost, pa čak i pitanje korupcije i još nekih drugih stvari. A vi procijenite sami kojih.

Ah, ne znam što da pišem. Ova zadnja dva dana sam opet na nekom čekanju sa tim poslom. Jer opet nas nešto zavlače i tako dalje. Trenutno si tumačim da nisu mogli nabaviti smeće koje bi sortirali, jer smo u ponedjeljak sortirali zadnje smeće. Pa kako više nismo imali što raditi poslali nas opet na čekanje. Ali opet mi nešto govori da je tu nešto drugo u pitanju, nešto veće. Ali ne mogu dokučiti što. A što god da je u pitanju, sve ovo je prevršilo mjeru već odavno. I treba se maknuti od tog ludog kaosa. Ljudi, kolege na poslu su toliko ogorčeni, da već pucaju od jada po šavovima. Te su sve više prisutne neke svađe između nas. A i nekako mi se čini da polako sve više kolega daje otkaz. Jer ih je sve manje na poslu. A i meni je već žao što sam uopće pristao prošli tjedan raditi, jer i meni je dosta te gnjavaže sa poslom. Ne znam jesam li pisao ili ne, ako sad otkažem ovaj posao, doveo bih se u probleme, jer novi posao nikako ne mogu pronaći. A na Zavodu za zapošljavanje ne bih imao neka prava, poput novčane naknade. A opet mi se više ne isplati raditi na ovom poslu, jer poslodavac do ovog trenutka još nije isplatio nikakvu plaču. Bilo putem tekućeg računa, bilo na ruke. A još je dužan plaču za mjesec studeni prošle godine. A da bude stvar još smješnija ili tragičnije (ne znam kako da se izrazim) dao je platnu listu za taj mjesec. I kako sad to riješiti ne znam? Znam da danas nije lako dobiti novi posao, ali ne isplati mi se raditi za nekoga besplatno. Jer i ja moram od nečeg živjeti. Znam da posla ima i nema. Ali ovi na koji se pojavljuju na raznim oglasnicima, na mnoga se nema smisla javljati. Jer ili sam premalo kvalificiran ili prastari ili nemam dovoljno radnog iskustva ili nisam iz kraja u kojem ta firma traži radnika. Tako da sam sav zbunjen i jadan kako sad sve to riješiti. Ovo stvarno više nema smisla komentirati.

Da, jučer smo na takozvanom referendumu odlučivali oko ulaska u tu takozvanu EU. I prema tim rezultatima smo pristali smo ući u tu zajednicu. Ne znam kako bih komentirao taj rezultat, ali žalosno je da su se ljudi zasitili već tih izlaza-ka na biralište i da je tako mali broj glasača odlučivao oko tog ulaska. Tako da pomalo dosta sumnjam u istinitost tog rezultata. Jer za mene to nije dovoljan broj da bi se istinski znalo naše mišljenje oko tog ulaska. Nisam protiv tog ulaska u tu zajednicu, slažem se da nam je EU potreban, ali i mi smo potrebni toj zajednici. Ali sumnjam da je ovo pravi trenutak ulaska u tu zajednicu. Jer ta zajednica prolazi kroz jedno teško razdoblje. Ali nije ni Lijepa naša sa ovim stanjem u gospodarstvu, poljoprivredi i inim stvarima zrela i spremna za članstvo u jednoj takvoj zajednici. Gospodarstvo nam je uništeno, poljoprivreda je na izdisaju, a društvo depresivna i jadno. I pitam se kakve će to koristi imati za nas jadne građane? Jer kako će nam ta zajednica pomoći, ako sami u svojim glavama nismo spremni da riješimo neke dvojbe i pitanja i ponašanje. Tako da nam slijede dani, tjedni, mjeseci i godine koji će pokazati koliko smo pametno odlučili i koliko dobro prošli. Ja sam još uvijek pun sumnje u sve to i suzdržani oko svega toga. Jer još uvijek je puno nepoznanica i vjerujem da smo mogli bolje proći.

Iskreno ne znam što da pišem. Od jada i muke u kojoj sam se našao zbog neisplate plače i svega toga što se zbiva na poslu, nisam u stanju išta pisati. Ne znam što bih pisao. Toliko sam jadan da više ne znam kako da se ponašam, kako da se izjašnjavam i tako dalje. Ovih dana sam se malo pokušao savjetovati kod nekih poznatih malo kako da dam otkaz poslodavcu. I dali su mi jednu ideju, koja ne znam da li će biti od neke koristi. Naime, ako mi poslodavac ne da plaču dva mjeseca ili više mjeseci, onda mogu dati otkaz poslodavcu na osnovu toga što mi nije isplatio plaču. I to mora biti dostavljeno poslodavcu putem pošte ili slično tako da potpiše. Jer, samo tako bih mogao ostvariti neka prava na Zavodu za zapošljavanje, ukoliko uskoro se ne ukaže neka druga prilika za posao. Ali na žalost, ne znam koliko će to pomoći, jer nas je poslodavac opet iz veslao tako da nam je dao platne liste, a novac do ovog trenutka nije uplatio na račun ili dao na ruke. A svi smo mislili da je to konačno kao neka isplata plače za mjesec studeni. I da je uspio poslodavac naći neke novce da nas isplati. I tako smo opet prevareni i ne znam kako ću ja i ostali se iz toga se sad izvuči. Jer ovo je stvarno postao bezobrazluk. A kolege samo šute i nitko da se udostoji pitati kad budu isplate. Svi još čekaju onaj neki raspored kako će se i kada isplaćivati te plaće. Jer još vjeruju da će poslodavac poštovati to što je rekao, da će kako će koji kamion tog materijala kojeg smo izvukli iz smeća prodati, tako će isplatiti plaće. A to se još nije počelo odvijati. Jer do sada ni jedan kamion nije došao da odveze neki materijal dalje nekom kupcu. Tako da je to za sada još jedan dokaz da ovaj poslodavac neće ni ovo poštivati. I da smo opet prevareni i dovedeni u zabludu. Samo da nastavimo dalje raditi besplatno. Ah, stvarno sam opet ostao bez ikakvoga komentara.

Ah, ne znam što da pišem. Kako da komentiram današnji dan. Danas ipak sam otišao nazad na posao, samo da malo pratim situaciju kako će se sve to odvijati sa i oko isplate plače. Znam da sam možda pogriješio u tome što sam pristao da se vratim na posao, jer poslodavac i dalje neće ipak poštivati nas radnike i dalje će nas izrabljivati i ponižavati na sve moguće načine. Jer takav je čovjek, koji nema imalo morala i poštenja. Nema neku pristojnu riječ kojom bih ga opisao. A nekom vulgarnom riječi ga ne želim opisivati. Ali što god da bude idućih dana, morati ću se nekako maknuti od te firme i tog poslodavca. Ali još za sada ne znam kako. Još nekako prikupljam podatke o svemu tome. I čekam neku pogodnu priliku da se maknem odatle. Neke kolege danas se nisu pojavile na poslu, jer koliko sam shvatio nisu više pristali da rade u ovim uvjetima rada. Što su valjda pametno napravili. Zašto bi se dalje gnjavili sa svom tom pokorom koju doživljavaju na tom poslu i u toj firmi. Ali oni sami najbolje znaju što je za njih dobro. I ja bih uradio isto na njihovom mjestu. A i imam dojam da će još neke kolege isto valjda uskoro to napraviti, napustiti ovu firmu. Ali isto valjda čekaju još malo da vide kako će se razvijati situacija sa plačom i ostalim. Ali što god da bude, morati ću uhvatiti i ja priliku i otići i potražiti sreću negdje drugdje. Jer ovo sve više nema smisla. A jedna je novost ta da je navodno poslodavac, kako je on rekao, počeo da radi na tome da isplati plaču. Navodno će sutra objaviti na nekoj oglasnoj ploči ili čemu već spisak kako će se isplaćivati plača i da je navodno naručio neke kamione da se roba bude valjda odvela na prodaju ili čak došla nova roba na obradu. Tako da sa strepnjom i žudnjom čekam sutrašnji dan, da čujem što će novo mumljati sutra. Ah, idem ja radije polako u krpe. A vama osmijeh i pozdrav ostavljam.

Ah, ne znam što bih više pisao i komentirao taj svoj posao i poslodavca. Danas ujutro me zovu iz firme da me pozovu da dođem u firmu na neki sastanak. Koji zapravo i nije bio sastanak, već pojedinačni razgovor šefova i radnika. I prodali mi priču da bi se od srijede počelo opet počelo raditi, te da bi se onda kako se koji kamion sa robom bude prodao, polako isplaćivale te zaostale plaće. I ta bi se isplata vršila abecednim redom imena radnika. I da bi se valjda onda nastojalo da se redovito ponovo isplaćuje plača. A da bi svaki tjedan se na ruke valjda dobivali neki novci za putne troškove, da imamo čime doći na posao. Valjda dok sve to ne dođe u kakav takav red. I pitao me da li sam spreman na takvo što. To je pitao i svakog radnika. Ja sam pristao, ne znam je li bilo pametno i loše. Jer priznajem više nisam pametan. Nisam više pametan od tog silnog mumljanja tih poslodavaca. Jer ovo što oni izmišljaju i kako sve to rade u tom poduzeću ne znam kako bih komentirao. A ljudi su nezadovoljni, a i ja sa njima. Da mogu, momentalno bih odradio taj svoj otkazni rok i otišao iz te firme, jer ovo što ovi rade i kako se ponašaju i sve ostalo što rade nije normalno i više ne znam kako bih komentirao. Doslovce ubijanje u pojam. A ne mogu. Jer ako dam otkaz u ovom trenutku, doveo bih se u nepriliku. Jer ostao bih bez posla i prihoda, jer novi posao ne mogu nikako pronaći. A na Zavodu za zapošljavanje ne bih ostvario ikakva prava. A nema mi smisla više ostati raditi u ovoj firmi. I što sad? Kako sad ovo riješiti? Nemam pojma. Totalna zbunjenost do krajnih granica ludila. Ludila, koje me je već polako uhvatilo. Jer ovo stvarno nije normalno stanje. Potpuno sam izgubljen u svemu tome i priznajem da ne znam kako bih riješio. A živjeti i raditi moram. A kako u svoj toj zbunjenosti i jadu, ne znam. Istinski ne znam kako dalje. Što bih i kako komentirao sve to. Ah, ne znam toliko sam jadan dok ovo pišem, da ne znam više što bih mislio i kako sve to komentirao. Očekivah teškoće u životu zadnjih godina nekako i da mi ne će biti lako, ali ovako teško stanje i jad, nisam. I tko zna kakve me teškoće i problemi očekuju u životu.

Evo i ovaj vikend polako prolazi. Ovih dana su mi se motale razne teme o kojima bih pisao. Ali nikako da mi riječi dođu, kojima bih izrazio svoje misli. I nikako da se odlučih o kojoj da prije pišem. Jer pomalo su mi sve teme jednako važne. Ali ipak se nadam da ću bar o nečem napisati. Evo danas obilježavamo godišnjicu priznanja Lijepe naše. Dan, kad smo doživjeli priznanje od svijeta i svih onih koji su vjerovali i priznavali naš put samostalnosti. A koliko smo uspjeli u tome, na tom putu samostalnosti procijenite sami. A ovaj vikend me je šokirala vijest o havariji onog broda na nekoj hridi ili što u što li je već taj brod udario. Ne znam što bih komentirao, ali očigledno je da je u pitanju nemar kapetana i ostalog osoblja koji su radili i vodili taj brod. I još ne mogu vjerovati da je moguće da nemarom malog broja ljudi stradao toliki broj ljudi. Da im se priušti toliki užas na ovom kratkom putu, za kojeg su se mučili toliko u životu. Ono malo užitka što si mogu priuštiti u životu. Ah, dosta o tom užasu. Ipak još vikend traje. Ipak je lijepa novost našeg vrlog skijaša Ivice Kostelića. Pobjeda u slalomu, u kojem je sve svoje konkurente ostavio sekundu iza sebe. I to je 4 pobjeda u povijesti, što nitko još nije postavio. Što je pravi majstorski podvig. Bravo Ivice. Ah, dosta o za danas, idem ja da vidim kakvu knjigu bih mogao pokušati pročitati.

Cijelo vrijeme se osjećam jadno i nervozno oko toga što se zbiva u mojoj okolini. Posebno oko tog posla i što nikako da saznam što se zbiva u tom poduzeću. Osjećam se jadno i odbačeno zbog toga. Jer ne znam više kako da dođem do nekih informacija i kako sve to riješiti. Pokušao sam nazvati poslodavca, ali nitko se ne javlja, a niti neke kolege. A ovaj jedna koji se je javio na žalost ni on nije baš bio jasan. Samo sam saznao to da kako izgleda odlazi iz te firme. I ja bih najradije otišao, ali ako uradim, na Zavodu za zapošljavanje ne bih ostvario neka prava, a novi posao nikako da pronađem. A nema mi više smisla da ostanem u ovom poduzeću. Stvarno bez izlazna situacija iz koje ne znam kako da se izvučem. Više ne znam kako bih se suočio sa tim problemom. Jer pomalo ima neko riješenje na taj problem, pronaći novi posao i onda nekom tužbom pokušati naplatiti svoju plaču. Ako je to uopće moguće. Ali kako sam već napisao, novi posao je teško pronaći, kao zgoditak na lutriji. Znam da se ponavljam u ovom tekstu, ali već od silnog jada ne znam što bih mislio ili govorio ili pisao. A i da uspijem dobiti tog poslodavca, znam da će mi mumljati. I zbog toga nema nekog smisla se puno raspravljati sa njime, a i sa još nekim pojedincima u toj firmi. Jer toliko su jadni ti ljudi, da ne vidim nekog smisla se raspravljati sa njima. Već ih jednostavno nekako ignorirati. A to je teško. Ne želim ih sada ovim riječima omalovažavati ili vrijeđati bilo koga iz ove firme. Ma bio to poslodavac ili neki radnik u toj firmi. Ali tako se osjećam i takvo me nekako mišljenje služi. A vjerujem da i neki od tih radnika imaju neko takvo mišljenje o meni. Ali ne želim se puno mučiti sa time, jer ljudi su takvi kakvi jesu. A ja sam takav kakav i jesam. Ah, dosta o tome. Idem radije uživati u ovoj večeri koliko je to moguće.

Da najgora je neizvjesnost i ne znanje što donosi budućnost i kako će se odvijati ta budućnost. Osobito kako će se riješiti ta neizvjesnost sa tim poslodavcem. Jer ovo stvarno više nije normalno i više mi nema smisla raditi kod njega, imati ikakvoga posla sa tim poslodavcem i tom firmom. Jer da ima uopće imalo odgovornosti i da mu je stalo do te firme, ne bi se tako ponašao. I borio bi se svim sredstvima da održi tu firmu i taj posao na životu. Ali očigledno je da tim ljudima koji su vlasnici te firme, jer ima ih više, nije stalo do tog firme i posla kojeg ta firma obavlja. A ima neke budućnosti u tom poslu, jer sirovine poput metala, plastike, papira i sličnog materijala koji se izvlači iz tog smeća je sve manje. I nema ga baš na tržištu. Pa zato ima smisla izvlačiti tu sirovinu i spašavati je od propadanja. Stoga ne vidim smisla u tom bahatom ponašanju tih vlasnika, da im nije stalo da dugoročno ta firma i posao se održi. Jer u tom sortiranju smeča koje bacamo u te razne kante ili kako se već zovu, leži budućnost. Moglo bi se solidno živjeti od tog posla, samo ako se bahato ne ponaša prema tom poslu i u tom poslu. I ako se poštuju neka pravila igre poslovanja. Ali očigledno da kod nekih ljudi to ne vrijedi. I nisu spremni se odgovorno ponašati. Ali što ćeš kad su ljudi prokleti i gledaju samo svoju brigu i samo im je stalo do njih samih. Ah, muka mi je od samog tog pisanja o ovoj temi. A da o ostalom ne pišem. A i danas me je šokirala ta predaja jedne molbe u jedno poznato varaždinsko poduzeće. Naime, kako su ovih dana objavili natječaj u kojem traže neke radnike za neke poslove u svojoj firmi, odvažih se da odem do njih i da im osobno barem na porti predam molbu za prijem u radni odnos. I dođem tamo, portir mi reče da ne primaju molbe na taj način. Jedino putem pošte. Pa koje li ludosti, da nisu dostojni da prime molbu od kandidata kad im donese osobno u poduzeće. A nisam tražio puno, samo da prime, uzmu moju molbu i da je uzmu u razmatranje. Da mi nije stalo do posla, da mi nije potreban, jednostavno bi ih poslao k vragu i ne bi imao posla sa njima. Pa zar je to takav problem da toliko uzmu od čovjeka molbu kad im donese osobno na portu ili kuda se već mora predati u tom poduzeću. Pa ne ću ih ugristi ili što već uraditi tom prilikom. Samo sam pristojno došao da im tako predam molbu i ništa drugo. I samo bih se toliko zadržao kod njih da im to predam i otišao dalje svojim poslom i pustio ih na miru da rade svoj posao. To je stvarno ludost. A svima su puna usta kako je dobro da osobno čovjek preda molbu u firmu, da to puno znači i slični izgovori. A kad se to treba sprovesti u djelo, onda svi objese nos. I ograđuju se od toga. Ne kažem da su svi takvi, ali ima i takvih, da isključivo traže da im se molbe šalju isključivo poštom ili čime već. A i tada se nisu dostojni je proučiti. Stvarno ne znam kako bih to komentirao. To sve govori samo za sebe. Na kraju sam im ipak poslao molbu putem elektronske pošte. Ali ipak ostaje gorčina da su se tako ponijeli. I da se tako ponašaju.

Moja muka po poslu se i dobivanje plače i dalje nastavlja. Dani polako prolaze, a poslodavac se i dalje ne udostoji da javi što je sa plačom i povratkom na posao. Evo već smo polako debelo našli u prvi mjesec ove nam započete 2012. godine, a poslodavac se i dalje ne želi očitati po tom pitanju plače i nastavka rada u firmi. Navodno su se neke kolege planirali naći ispred firme danas, ali na žalost sam prekrasno saznao o tome. A još manje znam jesu li se našli i jesu li išta riješili. Što pokazuje koliko smo mi radnici složni i kakav je odnos među nama pojedincima. Da se nisu udostojali me toliko obavijestiti da će krenuti u jednu takvu akciju. Da pokušamo nešto postići sa poslodavcem. Tako da sam dosta ogorčen zbog toga, na te svoje kolege, da se nisu udostojali da me obavijeste o nečem takvom. Eto kakvi su ljudi, podli i podmukli. Ali što god da je, ne preostaje mi drugo nego li da se što prije maknem iz te firme i da potražim posao u nekoj drugoj firmi. Ali ako sad dam otkaz, dovest ču se u nepriliku, jer novi posao nemam, a na Zavodu za zapošljavanje ne ću ostvariti nikakva prava. A nemam mi više smisla ostati u ovoj firmi. I što sad uraditi? Totalna zbunjenost do krajnih granica ludosti. Ova situacija me stvarno izluđuje do krajnih granica ludosti. Da više ne znam kuda bih. Ma koliko god se trudio slati molbe u razna poduzeća, to ne donosi rezultata, jer natječaji su ili namješteni da se netko sa vezom zaposli ili ako nisu, uvijek se nađe netko tko ima neku bolju kvalifikaciju ili bolje radno iskustvo ili što li već. A neka nova radna mjesta se ne otvaraju, firme se zatvaraju kao na traci. I u takvoj situaciji ne znam kako se zaposliti i preživjeti. Ljudi mi samo obećavaju i nitko ne napravi nešto konkretno. I što sad uraditi? Pojma nemam. A upustiti se u neku avanturu otvaranja svog nekog obrta ili čega li već, nisam siguran koliko je pametno. Jer u ovoj kulturi neplaćanja i inih stvari, ne znam koliko dugo ću opstati. A samo otvaranje i registracija tog obrta, firme ili čega li već već u startu traži velike novce, koje ja nemam. Tako da sam izgubljen u prostoru i vremenu.

Ah, ni danas u ovom tekstu ne znam što bih pisao. Ovi božićni i novogodišnji praznici su polako prošli i ludilo koje je vezano uz to. I počelo nam je novo ludilo, odlazak naših dragih sugrađana na zimovanje u razne nam susjedne države. Pored takve krize u kojoj se navodno nalazimo, svake godine se ponavlja jedna te ista priča. Masovni selidba naših dragih sugrađana na skijanje na skijališta. I svaki put na početku godine jedna te ista priča, masovni odlazak naših sugrađana na zimovanje. I svake godine proživljavam jednu te istu priču. Koja je postala naporna do krajnih granica ludila. Da čovjek ne zna kuda bi pobjegao, samo da ne mora slušati tu priču o masovnom odlasku na skijanje. Svi mediji i ine institucije pričaju kako nam je teško, da ljudi sve teže pronalaze novce kojima bi kupili osnovne stvari za život. A opet neki naši vrli sugrađani uspijevaju nekako pronaći toliko novaca da si priušte skijanje. Nisam toliko protiv što ljudi idu na skijanje, neka idu, ako si mogu to priuštiti. Ali postaje mi užasno naporno slušati na početku svake godine kako se naši vrli sugrađani sele na skijaška odredišta. I prepuštaju se užicima zimskih radosti. Ali što je sa nama ostalima koji si ne možemo priuštiti odlazak na skijanje ili ne želimo otići na skijanje. Što je sa nama, zašto nitko malo ne govori o nama koji ostajemo i pokušavamo uživati u svakodnevnom životu. I ti silni mediji ne govore kako mi ostatak građana provodimo dane u svojim životima i čime se bavimo. Kako preživljavamo i sve ostalo što nam donosi svakodnevica. Jer svi ne uživaju u skijanje. Volio bih da malo mediji govore i o takvim građanima. Bilo bi to lijepo za promjenu.

Ovih dana, kako na žalost sam na prisiljenom odmoru, dosta se krećem gradom u rješavanju nekih svojih obaveza, dosta susrećem ljude koji me sve više mole da im posudim nešto novaca. I to nepoznati ljudi, koje nikad u životu nisam vidio. Gotovo mi ne prođe dan, a da me netko ne zaustavi i pita da li im mogu posuditi koju kunu. Ali na žalost sve ih moram odbijati, jer jedina stvar u kojoj ne pomažem jest posuđivanje novaca. Ma koliki iznos bio. Pogotovo ne nepoznatim ljudima. Koje nikad više ne ću vidjeti u životu. Sve drugo mogu pokušati vidjeti kako bih pomogao, samo nikad ne posuđujem novce. Ma tko to bio. Jer i sam nemam novce za svoje preživljavanje. A i zbog toga što te novce nikad ne ću vidjeti. I sve to me tjera na sve veću spoznaju koliko se vremena teška, da ljudi nemaju novce za puko preživljavanje. Znam da sam zloban kada ih moram odbiti, ali kao što sam prije napisao, nemam ni za vlastito preživljavanje. A i pisao sam već što proživljavam zadnjih tjedna. Poslodavac kod kojeg sam trenutno zaposlen, još mi nije isplatio plaču za 11 mjesec prošle godine, a već bi morao očekivati plaču za 12 mjesec. I zbog toga sam na prisilnom odmoru, sa ostalim radnicima sa kojim radim. Jednostavno ne želimo i ne možemo raditi zbog toga što nemamo novaca kojim bi si platili put do posla. I sve ostalo što nam je potrebno u našim životima. Meni nije toliko teško raditi, kao i ostalima sa kojima radim tamo. Jer da smo lijenčine, ne bi raditi na tom sortiranju komunalnog otpada (smeća), već bi sigurno bili negdje drugdje. Ali stvar je u tome da ne mogu (a i ostali) da radim besplatno za nekoga ili u nekoj firmi. Treba mi novac za život. Da si platim put do posla i tako dalje. Tako da me sve više pogađa to da se više ne ću moći proći gradom, a da me neki nepoznati čovjek ne zamoli za novac. Nije da ne bih volio pomoći nekako u nečemu. Ali u novcu nikome ne mogu pomoći.

Ah, što da pišem danas. Mislio sam se malo osvrnuti na ove diskusije oko uvođenja novih poreza i povećanje PDV-a. Ali nikako da mi padnu neke pametne riječi kojima bih komentirao sve ove dileme i diskusije koje se ove oko ovih tema. Jer kad čuješ sve te izjave stane ti pamet. Istina je da nam ni ova vlast ne namjerava imalo olakšati život, već samo još većim nametima zagorčiti i ovako gorak život. Ovo povećanje PDV-a i uvođenja nekog novog poreza na nekretnine je znak nesposobnosti i ove vlasti. I da se nisu spremni i ne znaju kako izvesti Lijepu našu iz ova jadne i užasne krize. Umjesto da traže rješenja kako kresati i olakšati i poticati gospodarstvo, oni potežu za uvođenjem novih nameta. A ima načina da se ovaj proračun bar malo dovede u red, poput ukidanja povlaštenih mirovina i inih povlastica. Ali očigledno da nisu još spremni da se odreknu nečeg takvog. A što se tiče pak mene jadnika, plaču za mjesec studeni još nisam dobio. A niti ikakvoga glasa iz firme. Kao da poslodavcu i vlasniku nije stalo do firme za koju se je toliko mučio. A kamo li za nas male i jadne radnike, koji rade kod njega. Glavno je da je on zbrinuti. Stvarno ne razumijem tu njegovu filozofiju, da mu nekako nije stalo da održi tu firmu na životu. I za koju se je mučio godinama da je stvara. Jer ta firma nije od jučer. Jeste da taj pogon u kojem radim je tek prošle godine otvoren i pokrenuta proizvodnja, ali firma se bavim tim poslom sortiranja već nekoliko godina, na raznim lokacijama u Lijepoj našoj. I ne znam kako je uspio uopće ovakvim načinom rada i filozofijom opstati. A mogao bi jednostavno da živi od tog posla sortiranja komunalnog otpada. Jer sirovina je sve manje, a potražnja sve veća. Samo da je malo manje bahati, bilo bi dobro i njemu i radnicima i okolini u kojoj radi. Jer smeća bude stalno, dok god bude ljudi koji ga proizvode. A što se mene tiče, ne znam kada će biti plača za taj mjesec studeni, niti ne znam kako ću živjeti idućih dana, tjedna i mjeseci. A novog posla nigdje na vidiku. Jučer ponovo dobio poruku elektronskom porukom da sam odbijen na nekom poslu. A niti me pozvali na razgovor za posao. Kao da je i taj natječaj namješteni, kao i mnogi drugi natječaji za posao. A pronaći nekog da ti pomogne, preporuči za neki posao ni za lijek. I kako sad pronaći ikakav posao? Nikako. A posla mi hitno treba, jer živjeti i raditi treba. Posla ima i nema. Onog posla kojeg ima, nemaš dovoljne škole završene ili radnog iskustva. Ili uvijek neki razlog se pojavi da ga ne dobiješ. Ovo je stvarno takva zbunjena situacija da čovjeku pamet stane.

Evo počela nam je i 2012 godina, godina za koju kažu da će biti puno i mnogo teža nego li je bila prijašnja. U što vjerujem pomalo, jer za sada mi nije počela baš najbolje, ali ne znam da li je baš po ova dva dana je odmah suditi. Jer tek je počela. Ali ipak nije mi počela najbolje, jer još uvijek sam kod kuće, umjesto da sam danas počeo raditi. Naime, poslodavac nam još nije isplatio plaču za mjesec studeni, što je morao uraditi još prije nekih tri tjedna. Tako da smo od prošle srijede na nekom prisilnom čekanju, inicijativnom nas radnika, koji ne želimo raditi dok se ne riješi pitanje isplate plače za taj mjesec, a već bi morali čekati plaču za dvanaesti mjesec. Tako da ne znam kada će se to riješiti i što će nastati iz toga. Jer ovo stvarno nije normalno. Znam da je teška situacija kod svakoga, ali to nije opravdanje da se ne može naći novci u firmi da se isplate radnici. Jer i mi radnici moramo od nečega živjeti. A što se tiče ove godine koja je počela, e ne znam što bih rekao. Naši vrli stručnjaci u ekonomiji i sličnim znanostima, a i svjetski stručnjaci, predviđaju užasno vrlo tešku godinu. Što im vjerujem, jer to vidim i iz svog vlastitog života. Posla će teško biti pronaći, jer vrli poslodavci i njima slični premalo si daju truda da se nešto popravi. Da se što lakše prebrodi ovo teško stanje. Nemarni su katastrofalnih razmjera. I onda se čude još što je tako teško. Političari i dalje tjeraju svoju neku užasnu filozofiju i politiku, kojom nam kane još više zagorčiti život. Ponajprije nama malim ljudima, koji smo i dalje svakim danom sve dublje u jadu. Očekuje nas i neki referendum oko ulaska u tu već pomalo propalu EU, koja nije ono što je bila prije mnogo godina. A o ostalom da ne pričam. Samo znam da nas čeka krvava godina, za koju ne znam još uvijek kakva će biti i što očekivati od nje. Samo strah i užas na svakom koraku. Da strah me drži od same pomisli kakva će biti. Strah od te neizvjesnosti koja slijedi ove godine. Ah, dosta o tome. Idem radije tražit riješenje za svoje probleme. Ako to neko riješenje uopće i postoji.

U tijelu zdravlje,

u duši mir,

u duhu Božja snaga,

u srcu ljubav,

u mislima mladost,

a u radu uspjeh – to sve Vam od srca želim!

SRETNA NOVA 2012 GODINA!!! *

Da, danas nas napušta ova još uvijek tekuća 2011. godina. Koja je bila puna turbulencija. Prosvjeda protiv vlade, završetak pregovora sa takozvanu EU, izbora (kako na lokalnoj razini tako i na državnoj), uhićenja, podizanja optužnica, suđenja, optuživanja, skandala, stečaja firmi i gospodarstva, umiranja poznatih i slavnih osoba, a da o osobnim problemima ne govorim. Da bila je turbulentna godina. Koja polako odlazi u povijest. I ostavlja nam gorak okus u našim životima. Koji polako moraju ići dalje, ma kakva nam budućnost dolazi. Ja osobno, nije mi bila laka godina isto. Ostao bez posla, pa bio malo bez posla, pa dobio posao koji je ispao najgori do sada. Pa se malo hrvao sa nekim bolestima, sa kojima se i sada hrvam. A i obitelj nije bila baš najbolje. Jedino što je dobro bilo ove godine, što je u mojoj obitelji došao prinova, moj mali nećak Mirko, koji je razveselio sve nas svojim dolaskom na ovaj jadan svijet. Da nas bar malo razveseli. Jer djeca su ipak blagoslov i veselje, ma koliko god velika obaveza bila. A sad nam slijedi doček nove 2012. godine, naravno ako uopće imamo sa čime je dočekati, jer novaca nemamo da je uopće čime dočekamo.

Ah, što da vam pišem. Jučer sam konačno, nakon skoro mjesec dana bilo bolovanja ili čekanja sa ponovnim radom, otišao na posao. I jedva sam sa ostalim radnicima radio aktivno nekih 4 sata. Jer na kad smo na početku smjene htjeli početi raditi nismo mogli početi raditi zbog nekog kvara na nekom uređaju koji regulira brzinu rada trake na kojoj sortiramo. Nakon nekoliko dana što nismo radili, zbog vlage u tom dijelu pogona nakupilo se vlage da je neki uređaj zbog vlade se pokvario. I slijedilo je nekih dva sata čekanja u blagovaoni. A nakon nekih 4 sata rada, svima nam je prekipjelo, jer plača još nije došla. I odlučili da ne radimo dok se pitanje plače ne riješi. Jer svi mi radnici više nemamo gotovo od ničega živjeti. Dugovi, rate kredita, računi i slične stvari nas sve više pritišću. I kojim novcima doći na posao i da odradimo svoj posao. Tako da smo svi očajni i jadni, jer ovako više ne možemo. I svi smo očajni od ovih problema koje imamo u životu. Meni osobno se više ne isplati raditi u ovoj firmi, jer plača nije redovna. A i kad dođe, katastrofalno je mala. Tako da bih najradije momentalno dao otkaz, jer više mi se ne isplati raditi uz takve gubitke. Ali ako to uradim ostao sam bez prihoda i ne znam od čega živjeti. Jer novi posao nikako da pronađem. A ne mogu više da ostanem raditi na poslu. Tako da sam u nekoj velikoj dvojbi, iz koje ne vidim neko riješenje. Tako da sam sav jadan od svega. I onda kako čovjek da bude zdrav u ovakvom životu. I opet sam noćas imao problema sa proljevom, grčevima i inim stvarima. Da me sve opet boli od svega toga napora i jada kojeg prolazim. I jedva da išta pojedem, jer nemam apetita. I jedva se prisiljavam da nešto pojedem, da malo energije unese m u sebe. I da mi još više ne po-zli. Ovo sve je znak da se moram maknuti iz ove firme, a kako jednostavno ne znam, jer posla nikako da pronađem. Dijelom jer nema nekog velikog izbora posla u Varaždinu, a ono malo što ga ima ili je namješteno ili uvjeti koje traže su užasni. Tako da nije ni čudo da sam sav jadan u bolesti.

Evo, prolaze nam polako božićni blagdani polako i polako jurimo ka dočeku nove godine. Koja nam dolazi sa puno nepoznanica. Za koju kažu da će možda biti teža nego li je bila ova. Barem po pitanju svega. Što vjerujem, jer smo stvarno u užasnom stanju. Trudim se pisati pristojno, jer za sve ovo što se događa oko nas nemam lijepe riječi. Ova naša vrla nova vlast je danas konačno radila prvi dan na poslu. I još nema baš neke konkretne poteze. Znam da su tek prvi dan na poslu, ali to nije opravdanje da već sada ne počnu sa poslom. Za to više nemam tolerancije. Za ta silna opravdanja koja dolaze od naše vrle vlasti. Ma koja god da se nalazila u onim banskim dvorima. I ovu vlast ću se truditi kritizirati. Ma što god da urade. A danas me je iznenadila žalosna vijest o smrti još jedne naše glumačke legende. Napustio nas je Čedo Martinić. Nakon teške bolesti koja ga je mučila zadnjih mjeseci i godinu dana. Taj prokleti rak je stvarno uze maha u našem društvu. I odveo nam još jednu legendu, koja je mogla da još mnogo toga uradi u svom privatnom i profesionalnom životu. Pamtit ću ga po utjelovljenju uloge onog rimskog cara Dioklecijana koju je igrao na fešti "Dani Dioklecijana". Mada i ostale uloge koje je odigrao isto su tako snažne, da ne znam koju bih posebno izdvojio. Ponajviše ga pamtim po ovim filmskim i TV ulogama. I tu sam ga najviše zapamtio, zapazio. I njegovom smrti u hrvatskom glumištu je nastala još jedna velika praznina. Koju će teško biti zakrpati. Nekako nas u zadnje vrijeme previše napuštaju naše vrle legende. Kako u Lijepoj našoj, tako i na svjetskoj razini. Kao da je došlo vrijeme smjene generacije. Generacije koja nas je zadužila i generacije koja se treba još dokazati. Svijet se strahovito mijenja i mi to moramo prihvatiti. Htjeli mi to ili ne.

Najprije bih želio da svima koji nose bilo koji oblik imena Stjepan zaželim sretan imendan. Neka vam se sve najbolje i najljepše ostvari povodom vašeg imendana. Inače, evo došli su nam božićni blagdani. Najljepši blagdan u godini. Barem jedan od najljepših blagdana u godini, kada se nalazimo sa svojim obiteljima da proslavimo ovaj blagdan u obitelji. A i da se prisjetimo rođenja Isusa Krista, našeg spasitelja i čovjeka koji je poslan od Boga da ga utjelovi u obliku čovjeka i svojim svjedočanstvom i naukom usmjeri kojim putem da krenemo, idemo u svom životu. Da nam bude nit vodilja u našim malim životima. Nadam se da ste proslavili ove blagdane u lijepom okruženju svoje obitelji i prijatelja. Jer ove blagdane ne treba biti sam. I treba da proslaviti u društvu prijatelja. Ja sam konačno malo otišao posjetiti svoju sestru i njenu obitelj. I da vidim novog člana obitelji. Malog nećaka koji se je rodio prije nekih mjesec i pol. Pravi je mali dečkić, koji već sad se bori za svoje mjesto u ovim našim mali životima. Prekrasan je mala beba, koja bude nadam se narasla u pravog dečka. I jedva čekam da još malo poraste, da se počnem igrati sa njime i da ga pokušam malo naučiti nečemu što znam. Jer djeca su predivna i treba ih voljeti i učiti ih svemu dobrome što nam znači u životu. Moram priznati da i ja jedva čekam da jednog dana dobijem jedno malo dijete, jer nekako, priznajem, nedostaje mi netko o kome bih se brinuo sa svojom dragom suprugom. Mada je dijete jedna velika briga i obaveza u životu, ali ipak čovjeku puno znači dijete u životu. Koje pored silnih obaveza koje donosi, ipak čovjeka ispunjava i donosi mu jednu predivnu radost u životu. Da, malo sam nekako pod emocijama nakon ovog posjeta sestri i pod utjecajem blagdana. Koji tako utječu na čovjeka. Ali preživjet ću nekako. Osmijeh i pozdrav ostavljam.

Svim pojetiteljima ovog bloga koji ovih dana slave blagdan Božića želim

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ